U gradu u kojem se sve više poslova obavlja preko ekrana, jedna se večernja obveza i dalje rješava hodanjem od svjetiljke do svjetiljke. Zagrebačke plinske lanterne ručno pale i gase nažigači. Ono što prolazniku izgleda kao prizor iz nekog drugog vremena za njih je posao koji ima svoju jutarnju i večernju smjenu.
Plinske svjetiljke nisu postavljene samo radi posebnih prigoda. One su dio rasvjete povijesne gradske jezgre, a njihovo svakodnevno paljenje pretvorilo je običan komunalni posao u jedan od najprepoznatljivijih zagrebačkih prizora. Turistička zajednica upravo taj ritual ističe kao poseban doživljaj Gornjega grada.
Posao koji se mjeri i kilometrima
Gradska plinara u opisu tradicije navodi da nažigač pri jednom obilasku lanterni prijeđe oko četiri kilometra. To daje drukčiju sliku od kratkog prizora koji uhvatimo prolazeći: iza nekoliko sekundi paljenja jedne lampe stoji cijela ruta, a nakon večernjeg obilaska slijedi i jutarnje gašenje.
Koliko se taj posao ispreplete sa životom grada pokazuje i priča Josipa Kufnera, nekadašnjeg nažigača koji je za plinsku rasvjetu brinuo 23 godine. U objavi Gradske plinare povodom njegova turističkog priznanja opisano je radno mjesto koje nije ured ni radionica, nego Gornji grad u zoru i sumrak, bez obzira na praznike i vremenske prilike. Susreti s prolaznicima bili su svakodnevni dio tog posla.
Od novosti do gradske baštine
Kada je 31. listopada 1863. uvedena plinska javna rasvjeta, ona nije bila nostalgičan ukras nego tehnološka novost. Plinara je nastala kako bi grad dobio rasvjetu, a prvi su plamenovi imali i vrlo praktične slabosti: lako su se gasili, čađili stakla i zahtijevali održavanje. Kasnija poboljšanja donijela su kvalitetnije svjetlo i pokušaje automatizacije.
Električna rasvjeta postupno je preuzimala grad, ali plinske lampe nisu potpuno nestale. Odluka iz 1987. da se plinska rasvjeta obnovi kao dio kulturne baštine dala je toj staroj tehnologiji novu ulogu. Više nije trebala osvijetliti cijeli Zagreb, nego sačuvati dio njegova prepoznatljivog ambijenta. Povijest tih promjena bilježi Gradska plinara.
Zato je pri susretu s nažigačem možda zanimljivije na trenutak odložiti mobitel nego odmah snimiti fotografiju. Promatrati posao, a ne samo prizor. U nekoliko jednostavnih pokreta vidi se koliko gradski karakter ponekad ovisi o ljudima koje inače jedva primijetimo.
